Selidba ili – dovidjenja Santa building!

Image-1-3

Preselili smo se u novi stan! Da se razumemo, stan u kojem smo bili godinu dana je bio odličan. Veliki, potpuno namešten, u centru grada, blizu svega što nam treba i ne treba. Odličan za početak.

Posle nekog vremena, stvari koje su u početku malo smetale i za koje sam mislio da ćemo se navići su postajale sve gore, a tu prevashodno mislim na buku. Buka preko dana nije problem, na nju se čovek brzo navikne i ona postane onaj deo zvuka koji više ni ne primećuješ.

Image-1-1

Sva je sreća što se na Novom Zelandu sviranje sirenom kod voziš kola, verujem smatra uvredom, tako da nećete naići na puno ljudi koji koriste sirenu, ikada. Nije u sirenama i saobraćaju problem. Problem su bili vikendi. Problem je što Kiwiji ne znaju da piju, ili mi ne znamo tako dobro da se zabavljamo. Omiljena vrsta zabave je vikanje, urlanje, dranje na saaaav glas! Sva sreća i potpuno neverovatno je da Petar može tako bezbrizno da spava i pored sve te galame ispod prozora.

Image-1-2

Drugi, isto tako rasprostranjen vid zabave je propovedanje ili (takodje) dranje na sav glas sa “street corner”-a o verovanjima ili zalaganjima. Auckland je najšareniji grad za koji znam, u smislu različitih rasa, nacionalnosti, boja kože, vere i opredeljenosti u bilo kom drugom smislu. Najnormalnija stvar je četvrtkom, posle 6 popodne, propratiti veselu Hare Krišna grupu duž cele Queen street. Gomila od 20ak “hipika” djuska i peva uz ritam svojih neobičnih instrumenata i nama već poznate melodije Hare Krishnaaa, Hare Krishnaaaaaaa, Hare Hare, Krisha Krishna …

FullSizeRenderIMG_0040

Petkom uvece, posle 9, na uglu je fino obučeni u beloj košulji i sa crnim prslukom stariji čovek, neverovatno razvijenih glasovnih sposobnosti… on zna šta bi Isus uradio i šta On očekuje od nas… I sve je to lepo zapisano na belim papirićima koje deli u trenutcima predaha od silne dreke. Kada je ugao slobodan u bilo koje doba dana tu su poznati par, najviše me podsecčaju na Amiše, i po izgledu i po pokušaju da budu nenametljivi. Ona deli flajere onima koji joj pridju, ne uvaljuje u ruke. On je zato poneo pojačalo. I mikrofon. Tako je nenametljivo tih, pa mu valjda treba podrška drevnih tehnologija. Sledeći stalni gost koji je kod nas izazvao velike simpatije je “meda”, naš komsija sa ugla, brejkdenser u pokušaju. Slobodno tvrdim da je ovo najveći, najviši, najteži brejkdenser na planeti. Čovek ima 150kg. Ali ne odustaje, i predano djuska i vrti se sa mnogo agilnijim Japancima koji su deo njegove stalne ‘ekipe’.  Jedini zvuk koji je bilo uživanje slusati je gitara jednog starog šmekera koji je na uglu svirao svoje note. A razni sviraju u sve i svašta, počevši od kanti prevrnutih naopačke, preko Japanca koji je svirao fine melodije na “guslama”, do duvanja u nekakve cevke i rogove… I tako svaki dan, neka zvučna poslastica, parada, proslava ili protest, a da ne zaboravim ni zvuke sirena službenih vozila koji zuje po centru kao da živimo u požarnoj zoni! Kao da su im kuće od kartona pa će da se … wait a minute.

Image-1

I naravno , obavezan vrhunac dolazi vikendom, sa hordama tinejdžera i studenata koji kao da su upravo to veče pušteni sa lanca, i da je ovo poslednje veče u istoriji sveta u kojem se služi alkohol!

Tako svaki vikend, maštam kako silazim dole i delim šamare kao flajere, i kunem sebe što nisam bio malo aktivniji. Baka Milena je odustala od normalnog spavanja, pa obavezno popije jednu tableticu za miran san.

Posle nekoliko nedelja gledanja i lutanja po raznoraznim kućama i stanovima, nalazimo naš novi stan! Mali dvosoban stan sa dve odvojene spavaće sobe (ko je gledao stanove po Aucklandu znaće šta znači ‘odvojene’ jer ovde dosta toga zovu spavaćom sobom).

Image-1-4

Zgrada je skoro nova, završena 2011, stan je čist, izolacija deluje mnogo bolja (posebno zvučna), i uz stan ide ‘secure car park’ iliti mesto u podzemnoj garaži!

I sto je najvažnije – MIRNO SPAVAMO!

Naše novo vozilo

Kupili smo auto! Odluka je bila prilično smela, zbog činjenice da smo tada još stanovali u centru. U zgradi nije bio obezbedjen parking, a parkiranje u centru je pravi podvig ili mala investicija.

Ali Auckland je definitivno grad za koji je auto neophodan.  Postoji hiljadu plaža u bilo kom smeru, na 15tak  minuta od centra, mnogo manjih parkova, nacionalnih parkova, raznoraznih dešavanja i organizovanih (često i besplatnih) festivala i dogadjaja prilagodjenih porodici. Zar sve to da propuštamo!? 🙂

I eto, sada se vozamo.

IMG_6597

Posle puno gledanja i vaganja na internetu i velike nedoumice da li da kupimo veći Honda CRV (sa predjenih 120k km), ipak smo se odlučili za manji, očuvaniji (50k km) i opremljeniji Honda Fit. Honda Fit je verzija Honde Jazz koja se pravi za Japansko tržište. Jedina velika razlika (i zamerka) je što su su komande na uredjaju za navigaciju na japanskom, a čak ne postoji ni varijanta da se software zameni i ubaci neki normalni engleski.

Pored toga, sve na kolima je savršeno i novo. Prvi put sam vlasnik automobila sa automatskim menjačem (probao sam ranije na mahove i kraće relacije, ali nedovoljno za trajniji utisak). Takodje, medju gomilom opreme koja stvarno nije standardna za male automobile, našla se i kamera za parkiranje u rikverc. Iako sam bio skeptičan koliko je zapravo potrebna kamerica na ovako malom automobilu, pogrešio sam! I istina je da se lako naviknemo na dobre stvari! Ne znam kako bih sada prešao na automobil koji ne nudi ove dodatke.

Svaki vikend putujemo negde i dok je leto istrazujemo okolne plaže i uživamo u talasima.

IMG_1140

Imali smo problem jos jedino oko parkiranja. Našli smo parking mesto u javnoj garaži, koja je udaljena od našeg stana 15 min peske, možda kao relacija početak Balkanske ulice do Glavne pošte u Kneza Miloša 🙂 I isto tako brdovita! Razumećete, nismo baš bili zadovoljni ovim rešenjem.

Kažem ‘imali’ jer je i taj problem rešen! Preselili smo se u divan 2 bed + 2 bath, ali to je već sledeći post!

Stigla nam je baka

Prošlo je previše vremena od prethodnog pisanja. Desilo se puno toga, pa ću krenuti hronološki. Par kratkih postova za sve one koji nas prate samo ovim putem, a znam da vas ima nekoliko 🙂

Prvo i možda najbitnije, stigla nam je baka! Marijina mama nam se pridružila 15. avgusta, 3 dana pred Petrov treći rodjendan.

IMG_1133

Posle puno brige oko njenog dolaska, oko toga da sve prodje kako treba, da obezbedimo sve potrebne papire i potvrde za vizu i da nam stigne bezbedno…  Konačno smo u jednu subotu ujutro pozajmili auto od Miloša i krenuli na aerodrom da čekamo baku!

Aerodrom u Aucklandu je mali, ima samo jedan izlaz za medjunarodne letove. Posle 30tak minuta čekanja, videli smo Milenu, srećnu i nasmejanu kako gura svoja kolica sa koferima ka nama! Konačno olakšanje! I sreća! Kao da nam je neko nas došao sa druge planete. Posle 10 godina! Petar joj se baš obradovao! Preskočio je ogradicu i otrčao do nje. Pričali smo mu kako treba da nam dodje baka iz Beograda i kako će da bude sa nama nekoliko meseci. Na putu do kuće je bio stidljiviji nego sto smo očekivali, ali nije mogao da krije radoznalost, sreću i uzbudjenje.

IMG_6328

Baka je sve u svemu lepo putovala. Kako bi izbegli nedoumice, odlučili smo se da joj uplatimo istu maršutu kao i našu, jer je sve bilo jako udobno i lepo. Bilo je još par kombinacija preko Kine koje su bile jeftinije, ali nismo hteli da eksperimentišemo. Čekanja joj nisu bila prevelika (ista kao i nama), čak je na putu od Frankfurta do Singapura dobila upgrade na Premium Economy pošto su njenu kartu prodali duplo. Tako da jedan mali savet kod putovanja moze biti da uvek udješ medju poslednjima u avion 😉

Prvi vikend smo zbrisali u bioskop! Zajedno na dejtu posle osam meseci. 🙂 Gledali smo novi Mission Impossible: Rogue Nation, na IMAX platnu. Na nekom od dejtova posle smo gledali The Martian, u Gold Class bioskopu. To je poseban doživljaj bioskopa i od tada ne želite da gledate bilo kako drugačije.

I eto, od tada je prošlo okruglo 3 meseca. Dočekali smo proleće i duge i tople dane sa bakom. Svaki vikend provodimo na nekoj novoj plaži, u drugom parku, ili otkrivamo neki dogadjaj koji se održava u Aucklandu. Izbor je ogroman! A mi uživamo u sreći, Petrovoj i bakinoj! I cenimo svaki zajednički trenutak u upoznavanju ove magične zemlje i prirode. I magična jutra kada možemo da odspavamo duže, jer baka sprema najlepše doručke i domaće pite! 🙂

A sad imamo i kola! I život je mnoooogo laksi! Ali to je vec druga vest za neku drugu priliku 😉

 

Coromandel

ANZAC Day – Još jedan produženi vikend i još jedna prilika da putujemo. Kraj aprila znači da smo već odavno zašli u jesen. Vreme je vrlo promenljivo i nepredvidivo, a kiša i vetar su svakodnevna pojava. Ipak smo odlučili da se pakujemo i dan ranije zakazali kola i smeštaj.

coromandel_17

Coromandel poluostrvo. Dovoljno je blizu da ima smisla otići na jedno noćenje, a veoma inspirativan po pitanju lokacija za obilaske. Kao i prošli put, Marija je prevazišla Petrova i moja očekivanja u pogledu planiranja sadržaja i smeštaja.

coromandel_1coromandel_2

Marija nam je obezbedila noćenje u mestu koje se zove Whitianga. Na putu do tamo smo napravili pauzu u malom gradu Thames, za kratko igranje i osveženje. Grad je reklama i razglednica za rudnike zlata, koji predstavljaju jedno od nasledja grada iz 19 veka, kada je cvetala proizvodnja zlata. Put od Thames-a do Coromandel-a (grada) prolazi uz sam okean. Na punktovima za piknik ili proširenjima pored puta, možete napraviti pauzu i uloviti najsvežiji morski obrok.

coromandel_3

Meni je posebno zanimljivija bila vožnja do Whitiange. Za razliku od prethodnog putovanja, na ovom putu je bilo 50-tak kilometara šljunkovitovog i neobeleželnog vijugavog puta kroz gustu šumu. Veoma čudno i veoma drugačije od svega drugog što sam video na Novom Zelandu.

coromandel_5

Whitianga je divno malo mesto sa jednom glavnom ulicom punom ušuškanih restorana koja izbija na predivnu plažu i pogled na zaliv Mercury Bay. Stigli smo taman na šetnju po plaži, zalazak sunca (uz nešto jači i neprijatniji vetar na koji smo mislili da smo se navikli). Divna večera u obližnjem restoranu i pravac na spavanje.

coromandel_4

Sutra ujutro nas je čekalo pravo iznenađenje. Posle doručka smo išli u obilazak zaliva i na jednu od najlepših plaža na Novom Zelandu i svetu, New Chums Beach (http://www.thecoromandel.com/new-zealand/New-Chums-Beach).

Najveća čar ove plaže je što je skrivena. Skrivena od turista, skrivena od puteva, skrivena od onih koji ne žele da ulože dodatni napor da okuse ovaj mali deo raja.

coromandel_7

Delimično zbog toga što nismo bili dovoljno informisani ili delimično nismo ni želeli da verujemo u review-ove vezane za sam dolazak na plažu, a delimično jer smo naivno mislili da neće biti preveliki problem ovu avanturu izvesti sa dvogodišnjim detetom, krenuli smo. Bilo je 10.30.

 coromandel_14coromandel_10coromandel_9

Put do oštrog kamenja i stena vodi preko potoka koji se uliva u okean. Nikakav problem za nas avanturiste izuti se i sačuvati suvu obuću!

coromandel_8

Teži deo je bio preći stenovito-kameniti deo uz obalu. Puta nema. Gaze ljudi po kamenju i paze da ne izvrnu noge i zglobove. Ako se tu neko saplete nema ravne ili mekane površine na koju će sleteti. Idemo jedno za drugim, na smenu drżimo Petra za ruku, bodrimo ga i zagovaramo. Nije lako ni nama, a njemu ne znam kako je. Šampionski se drži i ne kuka. U nekom trenutku nas oko te stenovite imaginarne putanje obilaze stariji čovek i žena. Ljubazan gospodin nas u hodu pita da li smo dolazili tu pre i upozorava nas na plimu. Verovatno je prepoznao početnike u nama. Zbog plime koja nadolazi oko 13-14h kamenje će biti prekriveno vodom, a potok sa početka avanture i staze postaje prava reka i do 1,5m duboka. Ili ako smo planirali da provedemo tamo dan, onda je to ok, jer se voda povlači posle 16! Kakav dan?! Nismo mi Robinsoni! Ok, imamo presvlake uvek u rancu za Petra… ali sebe nismo planirali. Zahvaljujemo se najljubaznije. Optimisti smo. Ne treba nam više od sat vremena… Stižemo mi nazad bezbedni. I suvi.
Ali avantura nije imala kraja. Kamenje se samo pretvorilo u džunglu. Improvizovani uski puteljak se vijugao kroz šumu. Brdovitu, zakrčenu svakakvim rastinjem i korenjem od drveća, sa konopcima na ključnim mestima da se pridržite ako je previše strmo, blatnjavu, klizavu šumu! I tu se trudite da nadjete prostor u šiblju ako sa nekim morate da se mimoidjete. Već je prošlo 11. Od plaže ni traga. Samo blato i džungla! A razmisljali smo da krenemo sa dečijim kolicima za Petra ako se umori…!!!
Petar ja šampionski podneo sve, na šta sam bio posebno ponosan. I taman kada smo mislili da nemamo više snage, da smo preumorni, ili da je neko izmislio tu plažu za turiste… dolazimo do raja na zemlji. Miris slane vode u vazduhu, zvuk talasa kako se lome i predivan pogled! Tragovi vetra i vremena na stenama! Bela plaža! Najlepša plaža na svetu! Kada pomislite na agoniju dolaska do plaže, ovo je najlepša plaža koju ste ikada ugledali! Čista priroda. Bez traga civilizacije.

coromandel_12

Posle puno uživanja, puno igranja i dugačke šetnje po plaži, imali smo vremena čak i za užinu. Sa našim detetom poželjno je planirati vreme i obroke ako želimo da izbegnemo nervozu! U 12.30 smo krenuli nazad, nadamo se u poznato (kroz pakao prašume i stenovite plaže). Pitali smo se kroz, sada prvi šumski deo puta, da li smo zakasnili… Da li ćemo morati nazad da čekamo dok se voda ne povuče. Jeste predivno! Ali ne želimo nazad! 🙂 Neki drugi put sigurno, ali ne sada.

coromandel_11

New Chums Beach je definitivno nešto što morate videti ako ste na Novom Zelandu ili Coromandelu! Ali dobro razmislite ako imate malo dete.

Do mesta Hahei smo se vozili. Kao ljudi. Kolima. 🙂

coromandel_16

Odavde polazi brodic koji vodi u obilazak Cathedral cove, jedne od najpoznatijih pećina i najvećih atrakcija. Poslednji brod smo propustili za 15ak min. Bilo je oko 14.30. Kao da nam je vreme negde proletelo. 😉

coromandel_15

Postajalo je vrlo vetrovito i oblačno i verovatno zato nisu ni imali kasnije ture za obilazak. A i tu dolazi plima. Pa se popodne ture ne organizuju kasno. Kada plima prodje, već počinje da se smrkava… Bilo je zanimljivo svakako videti i tu plažu, a i neophodno napraviti pauzu! Pravu pauzu za pravi ručak.

coromandel_18

Poslednja destinacija pred povratak kući nam je bila Hot Water Beach. Na ovoj plaži mozete napraviti mali privatni spa. Ispod površine peska, kažu da ne morate čak ni mnogo duboko da kopate, dolazi se do vrele, ključale vode. Ljudi su na ovoj plaži prilično opremljeni – lopate i kofe. Jer pošto voda koju pronadjete ključa, poželjno je da kofom donesete vodu iz okeana i pomešate ih da bi napravili po svojoj meri pravu hot-bubbly-bath! Caka sa ovom plažom je i ta što je po sredini seče stena koja ulazi u more, a izvori sa vrelom vodom su sa druge strane. Tek kada se voda povuče, moguće je plažom otpešačiti iza stene, i sa druge strane iskopati svoj djakuzi! Kako je moguće da se ovde sve toliko vrti oko plime i oseke!? Nije bilo čak ni entuzijasta koji bi preplivali oko stene da predju na drugu stranu. Bilo je skoro 17h, previše hladno, vetrovito i ozbiljno visokih talasa za tu avanturu. Čekao nas je put nazad, u Auckland. Videli smo na papiru kako bi to izgledalo, pokupili utiske i priče od lokalnih posetilaca, ali nismo čekali da se voda povuče.

coromandel_19

Ostalo nam je još tačaka zbog kojih ćemo se vratiti na Coromandel. A možda se sledeći put i mi setimo da ponesemo opremu za kopanje. 🙂

Subscribe widget

Većina vas je primetila novinu sa leve strane u vidu Subscribe polja. Na ovaj način ćete dobiti obaveštenja o novostima sa sajta na email adresu koju ste uneli. Javite mi ako ima bilo kakvih problema sa korišćenjem ove nove funkcionalnosti na sajtu.

Put za Hawke’s Bay (part 2)

Proveli smo jedan savršen dan u Hawkes Bay. Imali smo puno sreće sa našim divnim organizatorima, vrlo su bili ljubazni i pripremljeni, pravi domaćini! Dan nam je počeo uz jutarnju kafu na terasi kafića sa koga se prostire vidikovac na grad Hastings i na čitav zaliv, do susednog grada Napiera. Idealna panorama.

Vidikovac

Petar i Ivan - Napolju

Deca su nasla sebi zanimaciju. Gradili su neku skalameriju od drvenih blokova koje je kafić obezbedio, pa su saterali jadnog zrikavca u ćošak jureći ga po travi i ispod stolova. Kako je lako biti dete – novi drugar baš jednostavno postane stari prijatelj.
Kao i svuda ostalo, korišćenje jakog zaštitnog faktora se podrazumeva (ovo ne mogu dovoljno često da ponovim).

Pogled

Marija i Petar

NapierOtišli smo i na Te Mata Peak odakle smo imali još bolji pogled na Hawkes Bay. Vidikovac je savršeno mesto za one koje žele da osete jedinstvenu klimu, neuobičajen teren, beskraj okeana kao i nestvarne boje letnjeg dana na Novom Zelandu.
A potom divan ručak.
Setnja pored luke, kao i šetnja glavnom ulicom Napiera – centrom Art Deco stila i kulture.
Napier plaža.

Plaza 3

Plaza 2

Uveče smo pravili roštilj od morskih ražnjića – domaći specijalitet na novozelandski način. Kulinarski užitak! 🙂
Pridružili su nam se i Jelenini i Draganovi prijatelji iz Napiera. Na NZ su došli iz Hrvatske.
Decu smo ušuskali u krevete, a mi smo ostali do kasno da pričamo na svom maternjem i da se smejemo…

Vinarija - Cepovi

Ujutru smo, možda još malo mamurni, ipak bili spremni za pokret. Destinacija – vinarija MISSION. Jedna od najstarijih vinarija na NZ koju su osnovali francuski misionari 1838. i počeli sa proizvodnjom vina za potrebe crkve. Kasnije je vino prodavano i za šire potrebe, ali crkveni duh i obeležja su očuvana na zgradi do danas.
Inače vinarstvo je grana koja postaje vrlo popularna na NZ, a vinarije osim obilazaka podruma i degustacija nude i organizovanje različitih proslava. Naravno da smo poneli par boca vina iz vinarije, i nismo se pokajali! Sreća pa je dostupno i u lokalnom supermarketu u Aucklandu i od tada je naš redovan izbor.

Mission vinarija

Posle obilaska vinarije smo se pozdravili sa divnim ljudima koji su nam ulepšali ovaj novozelandski Uskrs. Zbog njih smo se osetili kao da smo praznike proveli kod kuće…

Nazad smo putovali pored jezera Taupo, još jedne od nezaobilaznih turističkih tačaka na NZ. Bilo je teško pronaći mesto otvoreno za klopu, imajući u vidu da je bila nedelja – Uskrs.
Kao i svaki povratak kući, preispitujete i pretresate glavu utiscima sa putovanja. Mi smo bili radosni jer je Petar izrastao u dečaka koji je sada spreman da se igra i vodi ozbiljne razgovore sa drugarima. 😉 A glavna misao je, verujem bila – šteta što nisu bliže. 😉

Petar i Ivan

Novi laptop

Konačno smo se ponovili i kupili novi laptop! I te ne bilo koji, nego MacBook Pro (MBP). Pre tri godine sam instalirao prvi Hackintosh na svoju desktop mašinu, kako bih probao OS i video da li mogu da se naviknem. Od tada, sve više i više mi se svidjalo da radim na Macu. Onda sam pre dve godine dobio prvi MBP u PSTechu, and the rest is history.

U Orionu je MacBook standardna oprema (više čak i ne postoji mogućnost izbora osim u izuzetnim slučajevima), tako da hteo to ili ne, morao sam da radim na Macu.

Iz Beograda nismo poneli ni jedan računar, samo smo poneli NAS koji nam služi kao server za razne servise i backup stanica. Mislili smo da će to i iPad da nam bude dovoljno, jer ću dobiti računar na poslu, koji mogu da koristim i kući kada nam zatreba.

macbook pro

Ali kako je Petar krenuo u vrtić pre dve nedelje, a Marija intenzivnije da traži posao, pokazala se potreba da imamo jedan računar u kući. Logično!

Prvo smo pokušali sa jeftinim rešenjem i kupili 14” HP ($320). Izuzetno loša odluka! Računar bio toliko spor da je to bilo neverovatno. Pored užasno loših performansi na koje bi smo i mogli da se naviknemo, najveći problem je bio što wireless nije radio kako treba. Bio je toliko spor da i osnovne stvari nisu mogle da se završe.

Posle kraćeg objašnjavanja i dokazivanja da je proizvod smeće, dobili smo povraćaj novca i bez trunke daljeg razmišljanja presekli… MBP i tačka!

Odlučili smo se za novi 13” MacBook Pro sa retina ekranom i 256GB RAMa.

Posle korišćenja mnoooogo laptopova i rada na raznim OS-ima, MBP sa OSX-om je definitovno moj prvi izbor. Iz ovog ugla sada, teško da mogu sebe da zamislim da koristim drugi računar. Da li sam u pravu ili ne… to je možda za neki duži post 🙂

Put za Hawke’s Bay (part 1)

Neki novi drugari

IMG_2788

Uskrs je na Novom Zelandu državni praznik koji traje 4 dana. Poceo je u petak, 3. aprila na tzv. Good Friday (ili Veliki petak), a završio se u ponedeljak (Easter Monday) 6. aprila. Easter egg hunt običaj podrazumeva da deca tragaju za uskršnjim jajima. Razlika je što su ova jaja čokoladna, uvijena su u sjajne I šarene papire pa deca imaju pravu poslasticu kada ih ‘otkriju’. Ovo vreme praznika ljudi uglavnom iskoriste da otputuju na kraći odmor van grada.

Mi nismo učestvovali u potrazi za čokoladnim jajima, ali smo putovali. Rentali smo auto I uputili se u Hawke’s Bay kod novih drugara, Jelene, Dragana i njihovog sina Ivana. Sa Draganom sam radio u Mozzartu, ali pošto smo radili u različitim sektorima (koji su bili i u odvojenim prostorijama) nismo bili posebno bliski. Dragan mi se javio čim smo stigli na Novi Zeland početkom decembra, da vidi kako nam ide, da nam najavi da dolazi u Auckland na par dana u Februaru i da će mi se javiti da odemo na piće.

Krajem Februara se javio da dolazi sa porodicom u Auckland kako bi ispatili njegovu mamu na aerodrom, tj. nazad za Beograd. Oni su to iskoristili kako bi proveli par dana u Aucklandu, sa starim a i ponekim novim prijateljima. Videli smo se sa njima nekoliko puta I svaki put je to bilo vrlo prijatnih par sati uz pozitivne ljude I lepu ‘domaću’ atmosferu…

Vodili smo ih u čuveni gradski trg – Aotea Square, na kome se u tom periodu održavao Auckland Arts festival. Sunčan dan, bez obaveza, uz dobru kafu I džez muziku za nas odrasle, uz odmah tu pored interesantne outdoor  aktivnosti  za decu… Ne znam… nekako smo svi kliknuli i imali smo puno toga zajedničkog. Da li zato što smo sličnih godina, sličnih situacija oko imigracije, deca približnog uzrasta… ili neko podsećanje I nedostajanje? Uglavnom, vrlo je bilo prijatno provoditi vreme sa Mudrićima, a Petar je bio oduševljen druženjem sa novim drugarom Ivanom.

Put

Usrkšnji praznici su bili idealna prilika da se malo prošunjamo po Novom Zelandu i mrdnemo dalje od Aucklanda. I ponovo družimo sa Mudrićima.

Rent-a-car je bila jedina opcija za ovakav put, mada u početku nije delovala idealno (zbog loših iskustava I review-ova, puno razočaranih ljudi). Izbor je na kraju bio pun pogodak – 2012 Toyota Corolla. Auto je prešao sam 25,000 KM i bio je u odličnom stanju, veoma čist i lepo održavan.

Ja sam se samom putu radovao kao malo dete Novoj Godini, ponovo ću dobiti priliku da se vozim divnim prostranstvima Novog Zelanda.

IMG_0676

Izlaz iz Aucklanda je ličio na Ibarsku magistralu u smeru ka Beogradu sa Zlatibora, nedeljom popodne – kolone I gužve.

Ipak, čim smo se malo udaljili od Aucklanda, saobraćaj postaje toliko redak da sam imao osećaj da smo jedini na putu. Gužve nema, sporih vozila nema, kamiona nema. Na svakih par kilometara ima traka za obilaženje koju sam retko i imao prilike da iskoristim.

Krajnja destinacija je bila Hawke’s bay. Ali na putu do tamo su jezera Rotorua I Taupo, za koje smo čuli da su zaista predivni i oslikavaju lepotu Severnog ostrva. To su bile logične tačke za pauze. Marija je kao i uvek bila marljivi ‘vodič’ i pažljivo nam je isplanirala putovanje, što na kraju krajeva i nije baš jednostavan zadatak za nekog ko ima malo dete (dovoljno česte pauze, mesta sa dobrom klopom, atrakcije koje bi bile zanimljive porodicama sa malom decom).

IMG_2801

Rotorua i Taupo

Rotorua je oko 3 sata voznje od Aucklanda. Pauzu smo napravili uz samo jezero, u gradu Rotorua. Grad ima oko 70.000 stanovnika, a regija je jedinstvena po tome što turistička ponuda podrazumeva: obilazak gejzira, bazena sa blatom (mud pools), opuštajuće šetnje uz jezero ili kroz šume, tretmani podmladjivanja u poznatim termalnim I spa objektima (Polynesian Spa), upoznavanje sa vulkanskim poreklom Rotorue nakon erupcije vulkana Mount Tarawera 1886., upoznavanje sa kulturom I istorijom Maori naroda posetom nekog od brojnih Maori sela (Maori village). Za adrenalin džankije tu su mountain biking (Whakarewarewa Forest je raj za bajkere), white water rafting, kayaking, zorbing, skydiving, luging, ziplining I mnoge druge aktivnosti za koje smo čuli prvi put.

IMG_2846Mi smo proveli dan kao na razglednici: šetnja pored nepomičnog jezera, dan sučan I bez previše buke I gužve na stazi uz obalu… I užitak za Petra: igralište veće od bilo kog do sada. E tu je već bila poprilična gužva I zbrka, kao u košnici. Roditelji su se trudili da drže na oku dete, da se ne bi izgubilo u gomili ostale dece I šarenih tunela, tobogana I mreža za provlačenje. A deca kao deca, hoće sve odmah i odjedanput, jer je svaki stepenik ili ljuljaška drugačija I šarenija I veća…  totalni veseli I glasni haos od roditelja I dece!

IMG_2817U regiji Rotorua nalazi se 18 jezera, koja su posebna atrakcija. Naročito su zanimljivi Blue lake (Lake Tikitapu) I Green lake (Lake Rotokakahi), jer iako su jedno pored drugog, jedno je potpuno plavo-azurno-tirkizno plavo, a drugo je smaragdno zeleno! Naravno caka je u strukturi i sastavu kamena vulkanskog porekla koji je na dnu jezera kod Blue, a Green lake ima peščano dno. Blue lake je vrlo popularno jezero, jer su na raspolaganju brojne aktivnosti: plivanje, skijanje na vodi, vožnje čamcima, jet skiing, šetnje obeleženim stazama, vożnja bicikla… Green lake je sveto jezero kod Te Arawa naroda tj. plemena. Oni su preci sadašnjih  plemena Tuhourangi u čijem je vlasništvu Green lake. Zbog toga što se smatra svetim, na njemu nije dozvoljeno plivanje, pecanje ili vožnja čamcima.

U nastavku puta pokušali smo da obidjemo Te Puia Thermal Reserve, poznat po brojnim izvorima tople vode, bazenima sa klučalim blatom I snažnim gejzirima. Takodje ovde se może upoznati sa Maori kulturom I tradicijom, njihovim čuvenim rezbarijama I narodnim pesmama I tetovažama.

Medjutim I ovde se vrlo poštuje radna snaga i radno vreme, kao i na čitavom Novom Zelandu. Nema prekovremenog rada, nema ostajanja na poslu uveče, čak ni kasno popodne. A to što je ovo turistička destinacija I što se očekuje veća poseta za vreme državnih praznika, nema apsolutno nikakve veze. U prevodu – zakasnili smo, ulaz je već bio zatvoren (ovo je jedna od destinacija na kojoj se ulaz plaća).

Geotermalni put (Thermal explorer highway je pravi naziv na saobraćajnim oznakama) do jezera Taupo je vodio I pored naših predvidjenih mesta za stajanje: Waimangu Volcanic Valley I Wai-O-Tapu. Inače tokom celog puta u kolima smo povremeno mogli da osetimo prepoznatljiva sumporna isparenja, kao I da vidimo oblake pare… kao iz serije Adams familly.

Waimangu Volcanic Valley je nastao nakon eksplozije Mt Tarawera, u noći 10. juna 1886. Smatra se da je Mount Tarawera eruptirala po dužini, a minimum 13 nastalih kratera (neki od njih sa simpaticčnim imenima – Inferno Crater I Frying Pan Lake) se prostire na površini od 17 kilometara. Nakon ove, dogodilo se još nešto manje od 10 erupcija, a poslednja 1981. U ovoj dolini smo mogli da uživamo uz organizovane ture I obilaske ovih čuda prirode. Mogli smo, da smo stigli pre 16h.

Takodje, Waiotapu thermal reserve je jedno od geotermalnih atrakcija poznato po kraterima, pećinama, vodopadima I gejzirima I nestvarnim bojama. Poznat je Champagne pool – žuto jezero, kao I njegov otok Artist’s Palette bogato mineralima koji mu daju nestvarnu narandžastu. Lady Knox Geyser je jedan od najposećenijih u Rotorua regiji, jer se ‘oglašava’ svakoga dana u 10.15h. Ovako tačna erupcija se naravno postiže uz ljudsku pomoć. Pod zemljom su dve struje vode sa različitim temperaturama. Kada se u ove struje ubaci poseban magični prah (nekakav prašak koji ne ostavlja tragove sapuna) dogadja se da dobijete ono što ste platili (get your money’s worth). I razni su komentari po pitanju ovog mešanja u sile prirode I veštački izazvane geotermalne aktivnosti, nekome se svidja nekome ne… Po slikama bi se reklo da je to vrlo posećen termin! Opet po slikama, jer ni tu nismo ušli.

IMG_2878

Ali dosta o stvarima koje smo imali u planu! Ono što smo zaista videli su mud pools (https://vimeo.com/70306439). I videli I osetili. Nekome sa osetljivim stomakom ovaj miris može vrlo lako da izazove mučninu. Ali osećaj je jedinstven – stajali smo na sagradjenoj drvenoj palubi, na 15cm udaljenoj od ovog živopisnog jezera sa blatom temperature od 60-100C. Deluje omamljujuće I strahovito u isto vreme, jer je verovatno kao i svakom laiku pojava po prvi put neobjašnjiva! A pravi izazov je bio objasniti Petru zvuk ove čudne zemlje, šta se to krčka tamo na zemlji I zašto!

IMG_2887

Zadovoljstvo je bilo smočiti se u Kerosene creek. Izvor se nastavlja na maleni potok, koji teče kroz šumovito brdo I nekultivisano žbunje u prirodni termalni bazen. Petar je naravno bio uporan da se smoči u maglovitoj toploj bari, iako je prilaz do nje bio preko vrlo strmih I loše sastavljenih drvenih stepenica. Dno je bilo peščano, a voda iako čudno zamućena, ipak prijatno topla, plitka I naravno “mirišljava”. Samo nekoliko metara dalje vide se baloni tj. klobuci od ključanja vode. Bilo je tu još posetilaca koji su došli spremniji od nas, kao u pravi spa doživljaj –  u kupaćim I sa spremnim peškirima. Ali naše iskustvo je bilo neplanirano I neprocenjivo! 😉

Na termalnom putu nadomak jezera Taupo napravili smo pauzu I kod vodopada Huka Falls. Staza do samog vodopada je lepo obeležena I lako se prilazi. Napravljeni su I veštački vidikovci na steni da bi posetioci mogli da pridju do najboljeg pogleda, najjačeg zvuka I najbolje fotografije! Reka Waikato je široka I do 100m, ali na mestu vodopada se naglo sužava na 15m. Sam vodopad nije previsok I voda nema preveliki pad, ali zbog ovog suženja stvara se efekat levka jer se velika količina vode sudara I formira neverovatne moćne brzake I padove niz klisuru! I zvuk nalik grmljavini, ali konstantan je neverovatan!

IMG_0687Put od jezera Rotorua do Taupo jezera traje oko sat. Bili smo ipak zadovoljni putovanjem, iako je u početku delovalo da ćemo svuda ostati ispred ulaza. Ali smo bili I pomalo umorni od celog dana puta I nismo se previše zadržavali na samom jezeru Taupo. I ono je prelepo, sa takodje bogatom ponudom aktivnosti za posetioce.

IMG_0705Nama je sada cilj bio da što pre stignemo do naših domaćina. Petru smo već žrtvovali popodnevnu dremku zbog puta. Spavao je malo u kolima, ali ipak nije to baš to…

Do njihovog grada u Hawke’s Bay, Hastings smo imali jos 2 sata putovanja!

The Green Dragon Inn

Konačno malo slobodnog vremena da pišem i o putovanjima po Novom Zelandu… Pošto ste me kritikovali da ne kačim dovoljno fotografija, u narednim postovima će ih biti više.

hobbiton_4302

Imali smo sreće da na Novi Zeland dođemo pred sam početak leta i tako mogli da uživamo u dugim i toplim danima. Prilika da se odmaknemo dalje od Aucklanda nam se ukazala posle 1.5 mesec boravka ovde, krajem januara. Miloš je bio velikodušan i ponudio nam svoj auto dok je on sa devojkom bio u Wellingtonu. Mi smo sa teskoćom prihvatili 🙂 … i isplanirali celodnevni izlet negde van Aucklanda.

Screen Shot 2015-04-22 at 00.45.53

Kako smo ipak geeky porodica, odluka je bila laka… Hobbiton. Mesto se zapravo zove Matamata i u svetu je poznato kao jedina očuvana komercijalna lokacija gde su snimani filmovi iz trilogija Lord of the rings, kao i The Hobbit.
Jedna od prvih stvari koja me je odusevila na ovom putovanju je koliko je u stvari Novi Zeland dobar za vožnju. Ne dobar, odličan! Putevi su slični našim magistralnim putevima (dok oko Aucklanda dominiraju veliki i široki autoputevi). Čim se odmakneš iz gradskog špica i guzvi, ostaje ti samo da uživaš u perfektnim putevima koji se vijugaju po savršenoj prirodi Severnog ostrva. Ali kad kažem savršenoj, to zapravo ne mogu da dočaram rečima, a verovatno ni slikama (ali pokušaću).
Druga stvar koju sam primetio je da na putevima i nema mnogo saobraćaja (čim se udaljiš iz Aucklanda), i koliko su pažljivi (čitaj spori) vozači. Niko nikoga ne obilazi i svi (ali bukvalno SVI!) se drže ograničenja od 100km/h koje važi na svim auto/magistralnim putevima. Prosto je neverovatno, a nekom ko je došao iz Srbije, malo i neprijatno. Za autoput sa više traka, ograničenje od 100km/sat je zaista malo i tek poneko se usudi da zgazi čak do 110km/sat. Sa druge strane, saobraćaj se tokom puta toliko proredio da nisam viđao druge automobile. Uglavnom, dobar je osećaj, voziti u ovakvoj okolini, po ovakvim putevima… Vożnja je bila baš odmor za mozak i uživanje. I uz stalno vraćanje na istu misao … “jel’ moguće?… gde smo!”

Hamilton

hobbiton_1105

Pauza za ručak/piknik je bila u predgrađu Hamiltona, u Forest Lake. Nastao 1930-ih, Forest Lake je najvećim delom činila močvara koja je isušena. Sačuvano je malo jezero Rotokaeo, a na njegovim obalama izgrađena drvena pešačka staza, jer je zemlja oko jezera i dalje na pojedini mestima prilično vlažna i verovatno ne baš stabilna i bezbedna za šetnju. Prošetali smo ovom stazom, oduševili se biciklistickom stazom za decu, Hamilton BMX. Tek shvatam da u močvarnom predelu nekog Hamiltona koji broji oko 150.000 stanovnika prvi put vidim kako treba da izgleda prava BMX staza.

hobbiton_1092

Minogue park, jezero i staza, sa takodje profesionalnim netball terenima i centrom, sve to u prečniku od nekoliko desetina ili par stotina metara je bila prava destinacija za predah i razgledanje. I ovde, u lokalnom kafiću je kafa sredstvo kojim se stvaraju lojalne mušterije, a stalni ostaju stalni. Hrana je podjednako dobra kao u bilo kom kafiću/restoranu u Queen Street-u u srcu Aucklanda. U celoj zemlji očigledno postoji neki nepisani zakon koji zabranjuje služenje loše kafe i spremanje bezukusne klope koja pri tome ne izgleda i kao remek delo u tanjiru (makar to bio samo sendvič… nikada nije samo sendvič).

Hobbiton

hobbiton_4116

Posle 2-2.5 sata vožnje, stižemo u Hobbiton. To je ustvari veliki lep parking, centralna zgrada sa šalterom za karte, kafićem i prodavnicom suvenira, sve sa prepoznatljivim fontom i simbolima iz filmova. Preuzeli smo rezervisane karte, i krećemo na vođenu turu (koja traje oko 2.5 sata). Inace, naša tura (pun autobus entuzijasta željnih lično da vide svoju omiljenu scenografiju)  je bila u 15h, sledeća u 15.15, pa u 15.30 itd.

hobbiton_4162

hobbiton_4149

hobbiton_4151

Autobusom se za 5 minuta stiže na pravu destinaciju, brdo sa ispresecanim stazama do poznatih “kućica” i scena iz filma. Vodič je bio prijatan, duhovit taman toliko da ni ne pomislimo da je ovo možda 100000 put kako priča iste detalje i postavlja ista trik pitanja, ne bi li otkrio najvernijeg “fan-a”. Zaista se potrudio da nam dočara doživljaje sa snimanja, kao i napor studija da održi što više detalja u tajnosti do samog početka snimanja. I naravno skretao nam je pažnju na scene i detalje koje ćemo moći da prepoznamo na sledećem gledanju filma. Od manje ili više poznatih kućica, do potpuno veštačkog drveta, napravljenog sa preko 300.000 plastičnih listova, do metoda za mahovinu i patinu na ogradama koji se koristi u żelji da se dobije starinski izgled… pa do degustacije pravog ginger beer-a u Green Dragon Inn-u…

hobbiton_4182

hobbiton_4255

hobbiton_4247

Petar nikako nije bio jedan od entuzijasta, čak je nekima zapao za oko. Bio je jaaaako nervozan, nestrpljiv i glasan dok smo bili tamo. Bio je pomalo zainteresovan samo da popravi, namesti ili uzme delove scenografije… A po mogućstvu ponese i kući. I pored svega toga, poseta Hobbitonu je magično iskustvo koje ne bi trebalo da propusti bilo ko ko se nadje u blizini Aucklanda (posebno ako voli LOTR serijal).

hobbiton_4131

hobbiton_4307

hobbiton_4126

hobbiton_4141

Posle svega, ostaja je ogromna želja za kupovinom nekog dobrog automobila, zarad vožnje po ovakvom Novom Zelandu (samo vožnja, destinacija je manje bitna, možda čak i nepotrebna). Sada mi je jasno zašto je Henry Cole-u ovo omiljena destinacija na planeti za vožnju motora.

hobbiton_4297