Početak avanture

Odluka

Prvi post na temu selidbe i života u Aucklandu bi trebao da se tiče same odluke da se sa porodicom preselim na Novi Zeland, kao i procesa dolaska ovamo. Ideja da emigriramo nije nova i svako ko nas poznaje zna da je to jedna od stvari o kojima ozbiljno razmišljamo već neko vreme. Do sada se nismo bavili odlaskom jer smo mislili da je Petar još mali i da imamo vremena.

Inicijalna ideja nam je bila da, ako bi emigrirali, poželjne destinacije su:

  1. Kanada
  2. Australija
  3. Novi Zeland
  4. Amerika.

Ipak, Amerika je odmah otpala jer je tamo jako tesko otici u potrazi za poslom, a i zemlje Commonwealth-a su nam delovale privlačnije zbog uredjenja školskog, zdravstvenog i socijalnog sistema, uz daleko manje kriminala. Kao takve su već godinama na vrhu svih listi koje uporedjuju najbolje zemlje za zivot.

Još jedno pitanje koje mi cesto ljudi postavljaju je zašto nismo odabrali neku evropsku destinaciju. Kratak odgovor je da sam želeo da to bude zemlja gde je engleski zvanični jezik. Nisam želeo da prelazim jezičku barijeru jer, na osnovu iskustava i doživljaja drugih, to ume da bude veliki problem. Engleski govorim kao maternji tako da mi je to na NZ plus, a ne minus.

Stvar koja nas je naterala da se aktiviramo u tom pogledu je to što moj trenutni poslodavac traži dosta novih ljudi, važi za odličnog poslodavca na NZ trzištu posla i ima poseban status što se dovodjenja imigranata tiče (Accredited employer).

Porazgovarao sam sa Marijom i doneli smo odluku da želimo da probamo i da treba da se javim na konkurs.

Takodje, razmišljali smo kako imamo dovoljno vremena da isprobamo NZ i Auckland, kao i vremena da se predomislimo, bez da utičemo puno na Petra i njegovo školovanje.

Doneli smo odluku da ćemo probati sa Aucklandom.

Nakon toga je procedura išla ovako (u kratkim crtama):

Intervju

  1. Poslao CV recrouter-u sa kojim me je povezao Milos.
  2. Test 1 (recrouter test). Četiri testa online (Java, JS, SQL, Spring)
  3. Kratak razgovor sa recrouter-om, da bi ustanovio koja me pozicija interesuje i da vidi da li sam stvarno zainteresovan da predjem za NZ, jer ne zele da trose vreme poslodavcima sa ljudima koji su tu samo da utvrde svoju vrednost na tržištu.
  4. Pored CV-a su mi tražili makar 2 pisane reference u pisanoj formi, stim što su obojicu mojih prethodnih menadžera pozvali i telefonom.
  5. Test 2 (employer test). Tri algoritamska zadatka na Codility-u (100 min.)
  6. Intervju 1 – Tehnički direktor (hr tip intervjua)
  7. Intervju 2 -Tehnički direktor + 2 developera (tech intervju).

Ponuda

Nakon drugog kruga intervuisanja pozvao me je recrouter, koji mi je rekao da sam jako dobro prošao i da žele da znaju uslove koje tražim. To podrazumeva platu, tip vize koji planiram, godišnji bonus, troškove prelaska na Novi Zeland (relocation expenses)… Preneo sam recrouteru svoja očekivanja i u roku od 24h sam imao ugovor pred sobom (čak sa malo boljim uslovima nego što sam tražio). Ostalo je pitanje da li mogu da počnem da radim u roku od 3 meseca, na šta sam odgovorio potvrdno, uz blagu bojazan da komplikovana procedura dobijanja viza može da produži taj rok.

Vize

Pošto moj poslodavac spada u kategoriju Accredited employers, sam proces dobijanja vize je znatno olakšan i ubrzan. Na sajtu NZ imigracionog odeljenja piše da bi odgovor trebalo da se dobije u roku od 5 radnih dana od trenutka kada krenu sa procesiranjem. Marija je aplicirala za Partnership based work vizu, a Petar Special category visitor vizu (posto nije još uvek dovoljno star za školu).

Od neophodnih dokumenata su nam trebali (ili makar ona dokumenta koja smo mi priložili):

  1. Potvrda neosudjivanosti i o tome da nismo krivično gonjeni.
  2. Zdravstveni pregled (opšti pregled i rendgen pluća koji se obavlja u IMO u Beogradu).
  3. Potpisan ugovor sa kompanijom
  4. Potvrda da je kompanija Accredited Employer
  5. Potvrda o braku i o vezi (o ovome nešto kasnije)
  6. Potvrda da samo Petrovi roditelji (izvod iz knjige rodjenih)
  7. Diplome sa fakulteta (dokaz o stručnoj spremi)
  8. Pasoše
  9. Popunjene formulare za vizu
  10. Dokaz o uplati (dovoljno je da se ostavi broj kreditne kartice, pa oni sami skinu sredstva).

Sva ova dokumenta je potrebno prevesti na engleski (ako već nisu na engleskom). Poslali smo sve DHL-om za London. I čekali. Posle dve nedelje smo dobili napismeno odgovor da su naše papire poslali u Wellington (NZ) radi daljeg ispitivanja (kod takozvanog Immigration Profiling Branch). Rečeno mi je telefonom da procedura odobravanja od trenutka kada dokumenta stignu na NZ može da potraje do 25 dana. Ovo je bio popriličan šok i ozbiljno je poremetilo planove.

Posle dve nedelje, Marija je dobila mail od sluzbenika iz Immigration-a, koji je rekao da je pri kraju obrade mog zahteva i da bi bilo dobro da pošaljemo dodatne dokaze stabilnosti naše veze. Pored svih ostalih stvari koje sam mislio da mogu da se dovedu u pitanje, nisam mislio da će pitati za stabilnost veze. Naveo je sledeće stvari kao potencijalni materijal koji možemo da mu pošaljemo:

  • Odvojena pisma za Mariju i mene, adresirana na istu adresu.
  • Dokaz o zajedničkom bankovnom računu (pošto naš zakon ne dozvoljava ovu kategoriju, poslao sam mu screenshotove Raiffeisen aplikacije kao dokaz da Marija ima pristup mom računu).
  • Fotografije (poslao sam mu niz fotografije od 1999 pa do 2014).
  • Napisao sam mu da smo Marija i ja zajedno 15 godina, 5 godina braka i da imamo sina od 2 godine.

U roku od 12h dobili smo odgovor da su nam vize odobrene i da je poslao kurirom za Beograd. Nakon 5-6 dana, imali smo pasoše sa NZ vizama na 30 meseci.

O samom putovanju i prvim danima u Aucklandu, za koji dan.