Novi laptop

Konačno smo se ponovili i kupili novi laptop! I te ne bilo koji, nego MacBook Pro (MBP). Pre tri godine sam instalirao prvi Hackintosh na svoju desktop mašinu, kako bih probao OS i video da li mogu da se naviknem. Od tada, sve više i više mi se svidjalo da radim na Macu. Onda sam pre dve godine dobio prvi MBP u PSTechu, and the rest is history.

U Orionu je MacBook standardna oprema (više čak i ne postoji mogućnost izbora osim u izuzetnim slučajevima), tako da hteo to ili ne, morao sam da radim na Macu.

Iz Beograda nismo poneli ni jedan računar, samo smo poneli NAS koji nam služi kao server za razne servise i backup stanica. Mislili smo da će to i iPad da nam bude dovoljno, jer ću dobiti računar na poslu, koji mogu da koristim i kući kada nam zatreba.

macbook pro

Ali kako je Petar krenuo u vrtić pre dve nedelje, a Marija intenzivnije da traži posao, pokazala se potreba da imamo jedan računar u kući. Logično!

Prvo smo pokušali sa jeftinim rešenjem i kupili 14” HP ($320). Izuzetno loša odluka! Računar bio toliko spor da je to bilo neverovatno. Pored užasno loših performansi na koje bi smo i mogli da se naviknemo, najveći problem je bio što wireless nije radio kako treba. Bio je toliko spor da i osnovne stvari nisu mogle da se završe.

Posle kraćeg objašnjavanja i dokazivanja da je proizvod smeće, dobili smo povraćaj novca i bez trunke daljeg razmišljanja presekli… MBP i tačka!

Odlučili smo se za novi 13” MacBook Pro sa retina ekranom i 256GB RAMa.

Posle korišćenja mnoooogo laptopova i rada na raznim OS-ima, MBP sa OSX-om je definitovno moj prvi izbor. Iz ovog ugla sada, teško da mogu sebe da zamislim da koristim drugi računar. Da li sam u pravu ili ne… to je možda za neki duži post 🙂

Put za Hawke’s Bay (part 1)

Neki novi drugari

IMG_2788

Uskrs je na Novom Zelandu državni praznik koji traje 4 dana. Poceo je u petak, 3. aprila na tzv. Good Friday (ili Veliki petak), a završio se u ponedeljak (Easter Monday) 6. aprila. Easter egg hunt običaj podrazumeva da deca tragaju za uskršnjim jajima. Razlika je što su ova jaja čokoladna, uvijena su u sjajne I šarene papire pa deca imaju pravu poslasticu kada ih ‘otkriju’. Ovo vreme praznika ljudi uglavnom iskoriste da otputuju na kraći odmor van grada.

Mi nismo učestvovali u potrazi za čokoladnim jajima, ali smo putovali. Rentali smo auto I uputili se u Hawke’s Bay kod novih drugara, Jelene, Dragana i njihovog sina Ivana. Sa Draganom sam radio u Mozzartu, ali pošto smo radili u različitim sektorima (koji su bili i u odvojenim prostorijama) nismo bili posebno bliski. Dragan mi se javio čim smo stigli na Novi Zeland početkom decembra, da vidi kako nam ide, da nam najavi da dolazi u Auckland na par dana u Februaru i da će mi se javiti da odemo na piće.

Krajem Februara se javio da dolazi sa porodicom u Auckland kako bi ispatili njegovu mamu na aerodrom, tj. nazad za Beograd. Oni su to iskoristili kako bi proveli par dana u Aucklandu, sa starim a i ponekim novim prijateljima. Videli smo se sa njima nekoliko puta I svaki put je to bilo vrlo prijatnih par sati uz pozitivne ljude I lepu ‘domaću’ atmosferu…

Vodili smo ih u čuveni gradski trg – Aotea Square, na kome se u tom periodu održavao Auckland Arts festival. Sunčan dan, bez obaveza, uz dobru kafu I džez muziku za nas odrasle, uz odmah tu pored interesantne outdoor  aktivnosti  za decu… Ne znam… nekako smo svi kliknuli i imali smo puno toga zajedničkog. Da li zato što smo sličnih godina, sličnih situacija oko imigracije, deca približnog uzrasta… ili neko podsećanje I nedostajanje? Uglavnom, vrlo je bilo prijatno provoditi vreme sa Mudrićima, a Petar je bio oduševljen druženjem sa novim drugarom Ivanom.

Put

Usrkšnji praznici su bili idealna prilika da se malo prošunjamo po Novom Zelandu i mrdnemo dalje od Aucklanda. I ponovo družimo sa Mudrićima.

Rent-a-car je bila jedina opcija za ovakav put, mada u početku nije delovala idealno (zbog loših iskustava I review-ova, puno razočaranih ljudi). Izbor je na kraju bio pun pogodak – 2012 Toyota Corolla. Auto je prešao sam 25,000 KM i bio je u odličnom stanju, veoma čist i lepo održavan.

Ja sam se samom putu radovao kao malo dete Novoj Godini, ponovo ću dobiti priliku da se vozim divnim prostranstvima Novog Zelanda.

IMG_0676

Izlaz iz Aucklanda je ličio na Ibarsku magistralu u smeru ka Beogradu sa Zlatibora, nedeljom popodne – kolone I gužve.

Ipak, čim smo se malo udaljili od Aucklanda, saobraćaj postaje toliko redak da sam imao osećaj da smo jedini na putu. Gužve nema, sporih vozila nema, kamiona nema. Na svakih par kilometara ima traka za obilaženje koju sam retko i imao prilike da iskoristim.

Krajnja destinacija je bila Hawke’s bay. Ali na putu do tamo su jezera Rotorua I Taupo, za koje smo čuli da su zaista predivni i oslikavaju lepotu Severnog ostrva. To su bile logične tačke za pauze. Marija je kao i uvek bila marljivi ‘vodič’ i pažljivo nam je isplanirala putovanje, što na kraju krajeva i nije baš jednostavan zadatak za nekog ko ima malo dete (dovoljno česte pauze, mesta sa dobrom klopom, atrakcije koje bi bile zanimljive porodicama sa malom decom).

IMG_2801

Rotorua i Taupo

Rotorua je oko 3 sata voznje od Aucklanda. Pauzu smo napravili uz samo jezero, u gradu Rotorua. Grad ima oko 70.000 stanovnika, a regija je jedinstvena po tome što turistička ponuda podrazumeva: obilazak gejzira, bazena sa blatom (mud pools), opuštajuće šetnje uz jezero ili kroz šume, tretmani podmladjivanja u poznatim termalnim I spa objektima (Polynesian Spa), upoznavanje sa vulkanskim poreklom Rotorue nakon erupcije vulkana Mount Tarawera 1886., upoznavanje sa kulturom I istorijom Maori naroda posetom nekog od brojnih Maori sela (Maori village). Za adrenalin džankije tu su mountain biking (Whakarewarewa Forest je raj za bajkere), white water rafting, kayaking, zorbing, skydiving, luging, ziplining I mnoge druge aktivnosti za koje smo čuli prvi put.

IMG_2846Mi smo proveli dan kao na razglednici: šetnja pored nepomičnog jezera, dan sučan I bez previše buke I gužve na stazi uz obalu… I užitak za Petra: igralište veće od bilo kog do sada. E tu je već bila poprilična gužva I zbrka, kao u košnici. Roditelji su se trudili da drže na oku dete, da se ne bi izgubilo u gomili ostale dece I šarenih tunela, tobogana I mreža za provlačenje. A deca kao deca, hoće sve odmah i odjedanput, jer je svaki stepenik ili ljuljaška drugačija I šarenija I veća…  totalni veseli I glasni haos od roditelja I dece!

IMG_2817U regiji Rotorua nalazi se 18 jezera, koja su posebna atrakcija. Naročito su zanimljivi Blue lake (Lake Tikitapu) I Green lake (Lake Rotokakahi), jer iako su jedno pored drugog, jedno je potpuno plavo-azurno-tirkizno plavo, a drugo je smaragdno zeleno! Naravno caka je u strukturi i sastavu kamena vulkanskog porekla koji je na dnu jezera kod Blue, a Green lake ima peščano dno. Blue lake je vrlo popularno jezero, jer su na raspolaganju brojne aktivnosti: plivanje, skijanje na vodi, vožnje čamcima, jet skiing, šetnje obeleženim stazama, vożnja bicikla… Green lake je sveto jezero kod Te Arawa naroda tj. plemena. Oni su preci sadašnjih  plemena Tuhourangi u čijem je vlasništvu Green lake. Zbog toga što se smatra svetim, na njemu nije dozvoljeno plivanje, pecanje ili vožnja čamcima.

U nastavku puta pokušali smo da obidjemo Te Puia Thermal Reserve, poznat po brojnim izvorima tople vode, bazenima sa klučalim blatom I snažnim gejzirima. Takodje ovde se może upoznati sa Maori kulturom I tradicijom, njihovim čuvenim rezbarijama I narodnim pesmama I tetovažama.

Medjutim I ovde se vrlo poštuje radna snaga i radno vreme, kao i na čitavom Novom Zelandu. Nema prekovremenog rada, nema ostajanja na poslu uveče, čak ni kasno popodne. A to što je ovo turistička destinacija I što se očekuje veća poseta za vreme državnih praznika, nema apsolutno nikakve veze. U prevodu – zakasnili smo, ulaz je već bio zatvoren (ovo je jedna od destinacija na kojoj se ulaz plaća).

Geotermalni put (Thermal explorer highway je pravi naziv na saobraćajnim oznakama) do jezera Taupo je vodio I pored naših predvidjenih mesta za stajanje: Waimangu Volcanic Valley I Wai-O-Tapu. Inače tokom celog puta u kolima smo povremeno mogli da osetimo prepoznatljiva sumporna isparenja, kao I da vidimo oblake pare… kao iz serije Adams familly.

Waimangu Volcanic Valley je nastao nakon eksplozije Mt Tarawera, u noći 10. juna 1886. Smatra se da je Mount Tarawera eruptirala po dužini, a minimum 13 nastalih kratera (neki od njih sa simpaticčnim imenima – Inferno Crater I Frying Pan Lake) se prostire na površini od 17 kilometara. Nakon ove, dogodilo se još nešto manje od 10 erupcija, a poslednja 1981. U ovoj dolini smo mogli da uživamo uz organizovane ture I obilaske ovih čuda prirode. Mogli smo, da smo stigli pre 16h.

Takodje, Waiotapu thermal reserve je jedno od geotermalnih atrakcija poznato po kraterima, pećinama, vodopadima I gejzirima I nestvarnim bojama. Poznat je Champagne pool – žuto jezero, kao I njegov otok Artist’s Palette bogato mineralima koji mu daju nestvarnu narandžastu. Lady Knox Geyser je jedan od najposećenijih u Rotorua regiji, jer se ‘oglašava’ svakoga dana u 10.15h. Ovako tačna erupcija se naravno postiže uz ljudsku pomoć. Pod zemljom su dve struje vode sa različitim temperaturama. Kada se u ove struje ubaci poseban magični prah (nekakav prašak koji ne ostavlja tragove sapuna) dogadja se da dobijete ono što ste platili (get your money’s worth). I razni su komentari po pitanju ovog mešanja u sile prirode I veštački izazvane geotermalne aktivnosti, nekome se svidja nekome ne… Po slikama bi se reklo da je to vrlo posećen termin! Opet po slikama, jer ni tu nismo ušli.

IMG_2878

Ali dosta o stvarima koje smo imali u planu! Ono što smo zaista videli su mud pools (https://vimeo.com/70306439). I videli I osetili. Nekome sa osetljivim stomakom ovaj miris može vrlo lako da izazove mučninu. Ali osećaj je jedinstven – stajali smo na sagradjenoj drvenoj palubi, na 15cm udaljenoj od ovog živopisnog jezera sa blatom temperature od 60-100C. Deluje omamljujuće I strahovito u isto vreme, jer je verovatno kao i svakom laiku pojava po prvi put neobjašnjiva! A pravi izazov je bio objasniti Petru zvuk ove čudne zemlje, šta se to krčka tamo na zemlji I zašto!

IMG_2887

Zadovoljstvo je bilo smočiti se u Kerosene creek. Izvor se nastavlja na maleni potok, koji teče kroz šumovito brdo I nekultivisano žbunje u prirodni termalni bazen. Petar je naravno bio uporan da se smoči u maglovitoj toploj bari, iako je prilaz do nje bio preko vrlo strmih I loše sastavljenih drvenih stepenica. Dno je bilo peščano, a voda iako čudno zamućena, ipak prijatno topla, plitka I naravno “mirišljava”. Samo nekoliko metara dalje vide se baloni tj. klobuci od ključanja vode. Bilo je tu još posetilaca koji su došli spremniji od nas, kao u pravi spa doživljaj –  u kupaćim I sa spremnim peškirima. Ali naše iskustvo je bilo neplanirano I neprocenjivo! 😉

Na termalnom putu nadomak jezera Taupo napravili smo pauzu I kod vodopada Huka Falls. Staza do samog vodopada je lepo obeležena I lako se prilazi. Napravljeni su I veštački vidikovci na steni da bi posetioci mogli da pridju do najboljeg pogleda, najjačeg zvuka I najbolje fotografije! Reka Waikato je široka I do 100m, ali na mestu vodopada se naglo sužava na 15m. Sam vodopad nije previsok I voda nema preveliki pad, ali zbog ovog suženja stvara se efekat levka jer se velika količina vode sudara I formira neverovatne moćne brzake I padove niz klisuru! I zvuk nalik grmljavini, ali konstantan je neverovatan!

IMG_0687Put od jezera Rotorua do Taupo jezera traje oko sat. Bili smo ipak zadovoljni putovanjem, iako je u početku delovalo da ćemo svuda ostati ispred ulaza. Ali smo bili I pomalo umorni od celog dana puta I nismo se previše zadržavali na samom jezeru Taupo. I ono je prelepo, sa takodje bogatom ponudom aktivnosti za posetioce.

IMG_0705Nama je sada cilj bio da što pre stignemo do naših domaćina. Petru smo već žrtvovali popodnevnu dremku zbog puta. Spavao je malo u kolima, ali ipak nije to baš to…

Do njihovog grada u Hawke’s Bay, Hastings smo imali jos 2 sata putovanja!

Početak avanture

Odluka

Prvi post na temu selidbe i života u Aucklandu bi trebao da se tiče same odluke da se sa porodicom preselim na Novi Zeland, kao i procesa dolaska ovamo. Ideja da emigriramo nije nova i svako ko nas poznaje zna da je to jedna od stvari o kojima ozbiljno razmišljamo već neko vreme. Do sada se nismo bavili odlaskom jer smo mislili da je Petar još mali i da imamo vremena.

Inicijalna ideja nam je bila da, ako bi emigrirali, poželjne destinacije su:

  1. Kanada
  2. Australija
  3. Novi Zeland
  4. Amerika.

Ipak, Amerika je odmah otpala jer je tamo jako tesko otici u potrazi za poslom, a i zemlje Commonwealth-a su nam delovale privlačnije zbog uredjenja školskog, zdravstvenog i socijalnog sistema, uz daleko manje kriminala. Kao takve su već godinama na vrhu svih listi koje uporedjuju najbolje zemlje za zivot.

Još jedno pitanje koje mi cesto ljudi postavljaju je zašto nismo odabrali neku evropsku destinaciju. Kratak odgovor je da sam želeo da to bude zemlja gde je engleski zvanični jezik. Nisam želeo da prelazim jezičku barijeru jer, na osnovu iskustava i doživljaja drugih, to ume da bude veliki problem. Engleski govorim kao maternji tako da mi je to na NZ plus, a ne minus.

Stvar koja nas je naterala da se aktiviramo u tom pogledu je to što moj trenutni poslodavac traži dosta novih ljudi, važi za odličnog poslodavca na NZ trzištu posla i ima poseban status što se dovodjenja imigranata tiče (Accredited employer).

Porazgovarao sam sa Marijom i doneli smo odluku da želimo da probamo i da treba da se javim na konkurs.

Takodje, razmišljali smo kako imamo dovoljno vremena da isprobamo NZ i Auckland, kao i vremena da se predomislimo, bez da utičemo puno na Petra i njegovo školovanje.

Doneli smo odluku da ćemo probati sa Aucklandom.

Nakon toga je procedura išla ovako (u kratkim crtama):

Intervju

  1. Poslao CV recrouter-u sa kojim me je povezao Milos.
  2. Test 1 (recrouter test). Četiri testa online (Java, JS, SQL, Spring)
  3. Kratak razgovor sa recrouter-om, da bi ustanovio koja me pozicija interesuje i da vidi da li sam stvarno zainteresovan da predjem za NZ, jer ne zele da trose vreme poslodavcima sa ljudima koji su tu samo da utvrde svoju vrednost na tržištu.
  4. Pored CV-a su mi tražili makar 2 pisane reference u pisanoj formi, stim što su obojicu mojih prethodnih menadžera pozvali i telefonom.
  5. Test 2 (employer test). Tri algoritamska zadatka na Codility-u (100 min.)
  6. Intervju 1 – Tehnički direktor (hr tip intervjua)
  7. Intervju 2 -Tehnički direktor + 2 developera (tech intervju).

Ponuda

Nakon drugog kruga intervuisanja pozvao me je recrouter, koji mi je rekao da sam jako dobro prošao i da žele da znaju uslove koje tražim. To podrazumeva platu, tip vize koji planiram, godišnji bonus, troškove prelaska na Novi Zeland (relocation expenses)… Preneo sam recrouteru svoja očekivanja i u roku od 24h sam imao ugovor pred sobom (čak sa malo boljim uslovima nego što sam tražio). Ostalo je pitanje da li mogu da počnem da radim u roku od 3 meseca, na šta sam odgovorio potvrdno, uz blagu bojazan da komplikovana procedura dobijanja viza može da produži taj rok.

Vize

Pošto moj poslodavac spada u kategoriju Accredited employers, sam proces dobijanja vize je znatno olakšan i ubrzan. Na sajtu NZ imigracionog odeljenja piše da bi odgovor trebalo da se dobije u roku od 5 radnih dana od trenutka kada krenu sa procesiranjem. Marija je aplicirala za Partnership based work vizu, a Petar Special category visitor vizu (posto nije još uvek dovoljno star za školu).

Od neophodnih dokumenata su nam trebali (ili makar ona dokumenta koja smo mi priložili):

  1. Potvrda neosudjivanosti i o tome da nismo krivično gonjeni.
  2. Zdravstveni pregled (opšti pregled i rendgen pluća koji se obavlja u IMO u Beogradu).
  3. Potpisan ugovor sa kompanijom
  4. Potvrda da je kompanija Accredited Employer
  5. Potvrda o braku i o vezi (o ovome nešto kasnije)
  6. Potvrda da samo Petrovi roditelji (izvod iz knjige rodjenih)
  7. Diplome sa fakulteta (dokaz o stručnoj spremi)
  8. Pasoše
  9. Popunjene formulare za vizu
  10. Dokaz o uplati (dovoljno je da se ostavi broj kreditne kartice, pa oni sami skinu sredstva).

Sva ova dokumenta je potrebno prevesti na engleski (ako već nisu na engleskom). Poslali smo sve DHL-om za London. I čekali. Posle dve nedelje smo dobili napismeno odgovor da su naše papire poslali u Wellington (NZ) radi daljeg ispitivanja (kod takozvanog Immigration Profiling Branch). Rečeno mi je telefonom da procedura odobravanja od trenutka kada dokumenta stignu na NZ može da potraje do 25 dana. Ovo je bio popriličan šok i ozbiljno je poremetilo planove.

Posle dve nedelje, Marija je dobila mail od sluzbenika iz Immigration-a, koji je rekao da je pri kraju obrade mog zahteva i da bi bilo dobro da pošaljemo dodatne dokaze stabilnosti naše veze. Pored svih ostalih stvari koje sam mislio da mogu da se dovedu u pitanje, nisam mislio da će pitati za stabilnost veze. Naveo je sledeće stvari kao potencijalni materijal koji možemo da mu pošaljemo:

  • Odvojena pisma za Mariju i mene, adresirana na istu adresu.
  • Dokaz o zajedničkom bankovnom računu (pošto naš zakon ne dozvoljava ovu kategoriju, poslao sam mu screenshotove Raiffeisen aplikacije kao dokaz da Marija ima pristup mom računu).
  • Fotografije (poslao sam mu niz fotografije od 1999 pa do 2014).
  • Napisao sam mu da smo Marija i ja zajedno 15 godina, 5 godina braka i da imamo sina od 2 godine.

U roku od 12h dobili smo odgovor da su nam vize odobrene i da je poslao kurirom za Beograd. Nakon 5-6 dana, imali smo pasoše sa NZ vizama na 30 meseci.

O samom putovanju i prvim danima u Aucklandu, za koji dan.

Yet another blog

Ideja ovog bloga je prenese naše utiske sa Novog Zelanda. Nadam se da ćete imati razumevanja što će komentarisanje biti isljučeno, makar u početku. Za sve one koji imaju pitanja, slobodno me kontaktirajte direktno.